?

Log in

No account? Create an account

Sun, Mar. 12th, 2006, 10:18 am
RADOVAN BOšNjAK: VOJVODA LAZAR SOčICA I NjEGOVO DOBA - 5.

5. Torba krtole i stra ponjava



Torba krtole i stra ponjava

Jedan ko pojedan. Nevesinjska puška. Osvajanje karaule na bezuju. Bitka na Muratovici i pogibija Vula Adžića. Izbor hercegovačkog vrhovnog starješine. "Da nijesam valjao, ne bi me, Gospodar, ni držao"

Odista, i sa ishranom ustaničke vojske išlo je dosta teško. Zbog toga Petar Vukotić traži od Lazara Sočice da mu redovno šalje pedesetak "pravih i poštenih ljudi, da uredno prihvataju i dogone tain". A i stoka je, u to vrijeme, uzimana po selima, od domaćinstava, koja su je imala. Uz to, kad bi vojnici, u svoju jedinicu odlazili, bili su obavezni da svaki od njih dotjera po dva brava, a onda bi Crnogorska država, brave plaćala, pa bilo to u novcu, ili žitu, ili nekim drugim namirnicama, kojima je raspolagala.
Na Cetinju je tih dana osnovan Komitet za skupljanje dobrovoljnih priloga, sa raznih strana, u korist postradalog hercegovačkog naroda. Njegov predsjednik bio je mitropolit Ilarion. Ovaj komitet je snabdijevao hranom, ne samo one Hercegovce koji su se nalazili u Crnoj Gori, nego i one koji su se nalazili u svojim matičnim plemenima. Tamo gdje je postojalo škola, one su bile pretvorene u magacine, a njihovi učitelji u administratore.
Glavni magacini hrane za narod nalazili su se u Risnu, Perastu i Kotoru, a za vojsku u Sutorini. Hercegovački narod u ovom slučaju, bio je podijeljen u tri grupe: U prvu grupu spadali su oni koji su imali nešto novca i stoke i mogli su sami da kupuju žito; drugu grupu činili su oni koji su imali samo po jednog ili dva konja i oni su iz Boke, na svojim konjima dogonili žito za svoje porodice iz glavnih magacina; u treću grupu spadala su ona domaćinstva koja nijesu imala ni novca, ni stoke i njima je davat žito iz plemenskih magacina. Inače, sama su plemena morala dogoniti žito iz Boke na svojim konjima i smještati ga u svojim magacinima. Odista, kao što je ranije rečeno, one najsiromašnije porodice, nalazile su smještaj i u pojedinim župnijim krajevima, kao što su Bjelopavlići, Riječka i Katunska nahija i sl.
Crna Gora je nešto žita dobijala od Austrougarske i Rusije, a nešto i sama kupovala, mahom u Istri. Takođe, u posljednje vrijeme, određenu pomoć hercegovačkom narodu u Crnoj Gori, pružale su i Engleska i Francuska. Jednom prilikom Knjaz Nikola je, na Komitetu za skupljanje dobrovoljnih priloga, za hercegovački narod, rekao i ovo:
- Crna Gora mora da hercegovački narod nahrani, obuče, obuje, nastani i sl., iz svojih mršavih sopstvenih izvora, jer prilozi što sa strane dolaze, postaju sve manji, a biće još i manji ako ustanak još potraje.
Žalost je prava što je sve narod poklanjao i prilagao: torbu krtole, pet kila žita, par opanaka i čarapa, suknene gaće i džamadan, staru ponjavu, pleće mesa,osušenu ovčiju kožu, nisku suvih ukljeva i još ponešto drugo čime su raspolagala siromašna crnogorska domaćinstva. Ali, sve što je prikupljeno, od srca je dato.


BITKA NA MURATOVICI

Petar Vukotić, 25. oktobra 1875. godine, piše Lazaru Sočici:
- Stigli su mi glasovi da se Turci iz Gacka pripremaju na neki pohod, pa bilo to za Nikšić, preko Duge, ili na Goransko, preko Ravnog. Treba da budete vrlo obazrivi i oprezni. Snage su im velike i broje oko 4.000 nizama. Po meni, prije će krenuti za Nikšić, nego za Goransko, pa gledajte da ste blizu Dugi, ali se ne udaljujte mnogo od Pive i Goranska.
Lazar je, kasnije, na jednom skupu ustaničkih i uskočkih prvaka, pričao:
- Turci u Gacku, tada, nijesu siđeli skrštenih ruku. Imali su dosta jaku i izvježbanu obavještajnu službu i svoje terenske doglavnike, koji su pratili kretanje naše vojske, pa kad mi, na zahtjev Petra Vukotića, iz Pive odosmo u pravcu Duge, to Turci brzo znadoše i odlučiše da se otisnu u pravcu Goranska. A mnogo ih, braćo, 10.000 nizama, kojima su komandovali Selim-paša i Ševket-paša. Hoće tain na Goransko, pošto-poto. A i topove velike imahu. Sila odista, pa su paše u uspjeh bile sigurne. A i tain veliki na Goransko ćeraju, pa su sporo odmicali.
Kako je, na ovom skupu, bilo i nekoliko ustaničkih prvaka, učesnika bitke, o kojoj je Lazar započeo priču, kao i onih što nijesu bili u ovim borbama, to su i jedni i drugi pažljivo slušali Lazarevo kazivanje. Posebno zbog toga što je Lazar bio organizator napada ustanika na Turke, ali i zbog toga, što je on znao da lijepo i slikovito priča i da ni jednu zanimljivost ne preskoči.
- Paše su s vojskom išle prema Ravnom i Goransku slobodno, u čistom vojničkom poretku, jer su znali da smo se mi u Dugi obreli - Lazar nastavlja pričanje - pa, odista nijesu ni pomišljali na ono što ih očekuje na Muratovici.
- A jeste li se tada, Lazare, svi koliko vas ima, nalazili u Dugi ? - zapita ga jedan uskok, tek prispio iz Drobnjaka.
- Isusa mi, skoro svi - Lazar mu odgovori. - Nešto malo vojske bili smo ostavili na Pivskoj Planini, pa nešto i u Župi, a sve se ostalo nađe na Duškom klancu: I Peko Pavlović, i Vule Adžić, i Bogdan Zimonjić, i Maksim Baćović, i svi ostali naši prvaci i ustanici. Mišljasmo Turci će preko Duge, a ono ne, nego okrenuše u pravcu Pive.
- Pa šta učinjeste, ako Boga znate ? - opet će onaj prvi glas.
- U početku, kao da bi i mala zabuna - Lazar će nanovo, - jer neko reče da je taj pokret Turaka prema Pivi samo njihova taktička varka i da su oni, u pravcu Ravnog, uputili samo jedan manji dio svoje vojske, dok će, onaj ogromni ostatak, od desetak hiljada nizama, krenuti u pravcu Nikšića. U takvom nagađanju i premišljanju, izgubismo i nešto vremena, pa prema Pivi krenusmo sa zakašnjenjem.
- A onda, prije nego pođosmo za Pivu, napravismo i ratni plan susreta sa Turcima - Peko će Pavlović.
- Da, da, baš tako - Lazar nastavi. - Pa, po tom planu, podijelismo vojsku na dvije grupe. Prvom grupom komandovao je Maksim Baćović i nju su sačinjavali: Nevesinjci, Golijani i Banjani.
- A ta grupa - opet će Peko - imala je zadatak da se probije u tursku pozadinu, pa da turske nizame napane sa leđa. A i da im omete povratak u pravcu Metohije.
- Za drugu grupu - Lazar uzvrati - koja je bila daleko brojnija, dobili smo zaduženje nas petorica: Peko Pavlović, Vule Adžić, Bogdan Zimonjić, Milovan Bošković i ja. I ona je dobila zadatak, da se, na najbrži mogući način, prebaci u Pivu i da dočeka Turke na Muratovici.
Ustanici pođoše na nove položaje i na očekivane okršaje 28. oktobra, nešto poslije podne. Pa, prijekim putevima, preko Golije i Ledenice, pravo na Muratovicu. Tamo i osvanuše. A Pivu, to jutro, magla pritisnula, pa prst pred okom nije se vidio. A palo i malo kiše, te dobro osvježilo. No, Turaka još nema da nalaze. Noćili na Ravnom, pa se malo i uspavali. Ono, kako i neće, kad serbez putuju. Nigdje, ni Vula, ni Lazara, da ih dočekaju. A onda, kao da zagrmlje. Zatutnjaše turski topovi. Kao Brštevac da se zatrese. Pa pucaju nasumice, u pravcu Glasovite i Šeitan kule. Da glas doture nizamima sa Goranska.

NOVO ZADUŽENjE

A onda, od ustaničkih prvaka, Lazar dobi novo zaduženje. Poznavao je Muratovicu kao malo koji, pa zna gdje će koga metnuti. To on ovakav raspored napravi i komandu izdade:
- Odonud, od Jezeraca, neka Bogdan Zimonjić zaobiđe i svoje snage rasporedi;
- Tu, odma pokraj Bogdana, neka Vule Adžić zaskoči i vojsku poređa. I nek se jedan od drugoga, mnogo ne odmiču. Imaće šta činiti, pa nek dobro budu na oprezu;
- Na bočno krilo, sa lijeve strane Turaka, neka se prebaci Milovan Bošković:
- A Peko Pavlović i ja bićemo, s dijelom Pivljana i Katunjana, sa čeone strane, đe Turci namjeravaju da se probiju i da na Goransko komoru provuku.
Malo potom, eto i Turaka. Pa pravo na Bogdana Zimonjića. Odista, i nijesu ga očekivali, baš tu, pokraj Jezeraca, ali on se njima nadao, pa ih iznenadi i žestoko vatrom dočeka. A onda se malo bočno povuče, pa im, kao prolaz napravi i dobro namami, da pođu naprijed i u klopku upanu.
U tome se i Bošković s lijevog krila oglasi, te nizami u pravcu njegova okrenuše, baš onako kako je Lazar i zamislio, a Bogdan Zimonjić namjestio.
Lazar i Peko tursko skretanje na lijevu stranu jedva i dočekaše, pa osuše sa desne strane, odkale Turcima nije bilo izgledno da će ih ustanici napanuti i novo ih zlo zadesiti.
I tako, u grdan obruč turske paše dođoše. Tuče sa svake strane, pa bilo kud da se okrenu. Pa kako iz tog pakla živu glavu iznijeti ? A u tom se i noć pomoli. Noć mrkla i hladna, pa ni naprijed, ni nazad. Te se, onda, nekako grupisaše i na sred Muratovice otaboriše.
A Lazar, potom, raspored ustanika preuredi, te izmijeni jučerašnje položaje:
- Baćović i Bošković, neka se ispod Ledenice ušanče i u zgodan čas, neka otud udare;
- Na onu stranu, pokraj Smriječna i Stoca, idemo ja i Peko Pavlović. A neka se tu, pokraj nas, nađe i Bogdan Zimonjić. Odista, moramo ih sa čela dotući;
- A, ovaj noćašnji karmaluk, dobar je naš saveznik. Pokrete naše neće primijetiti, ni znati gdje se nalazimo. Samo, nek se vjetar utiša, da maglu ne podigne, i dan osvane, jade će grdne dočekati. Zaboraviće šta im se juče dogodilo.
Potom, u dosta kasnim jutarnjim satima, kad se malo i magla razrijedi, začu se prodoran glas Vula Adžića:
- Na noge Lazare ! Eno ih, počeli da bježe. Okrenuli natraške, pa omiču u pravcu Ravnog i Avtovca. Prvi su im već stigli na Glasovitu, iznad Lisine, pa ko je junak, naprijed ! I udri !
A, onda kroz onu magluštinu, pa više nasumice, nego što se viđelo, odliježe sa svakoje strane:
- Udri ! Naprijed ko je junak !
Lazar, po glasu, poznade Vula, a razabra i Milana Kneževića i Luku Gološiju. A onda i Peka i Bogdana začu i ostale hercegovačko-crnogorske prvake i ustanike.
A Vule će, opet uvitez:
- Bježe, a dugove nijesu platili.
- Naprijed braćo Hercegovci i Crnogorci ! - Vule se razgoropadio, pa mu se glas i na Orlovac pomalja, a otud, u Ledenicu odliježe.

- Udri i naprijed ko je junak !
- Udri staroga zlotvora !
- Ne daj, da i jedan umakne !
- Dosta su po Pivi arlakali !
- U boj junaci !
- Lazare, sokole ! Sabljom razmani !
- Naprijed ! U boj za slobodu Pive !
Odliježe, trese se Muratovica i Ledenica od momačkih povika. I sve nagrnulo, u onu neviđelicu i na ono jaukanje Turaka i njihovo promuklo zauvijanje.
- Nazad ! Nazad ! Naprijed ne daju - odliježu turski avazi. - Nazad ! U Avtovac i Gacko ! U Pivu i na Goransko Lazar i Vule ne daju. Piva je, vele, njihova ! I bila i ostala ! Da na njih krene Mostar i Nevesinje, rašta ne bi imali ! Mali smo i nejaki za Vula i Lazara. Nazad ! Nazad ! Nazad, dok se magla nije pokrenula.

(Nastaviće se)