?

Log in

No account? Create an account

Tue, Mar. 14th, 2006, 08:59 pm
RADOVAN BOŠNjAK: VOJVODA LAZAR SOČICA I NjEGOVA DJELA - 7

7. Plemenski prestiž i nesloga



Plemenski prestiž i nesloga

Godina 1875. donosi i veliki broj ustanika u Hercegovini, te je došlo i do potrebe da se, unutar vojske, uspostavi i nešto veći red, nego ga je ona do tada imala. Takođe, morao je da se izabere i njen vrhovni vojni starješina. Te, kako se ustanak dešavao u Hercegovini, onda je i taj starješina trebao da bude Hercegovac. A i zbog toga što je tada Crna Gora uživala neutralan karakter, pa bi, davanjem nekom Crnogorcu toga starješinstva, izazvalo i određene proteste turske Carevine, a i pojedinih evropskih saveznika. Međutim, zbog određenog rivalstva među hercegovačkim vođama, nije bilo baš lako, između njih, ni izabrati vrhovnog vojnog starješinu.
Odista, tu se radilo i o određenom plemskom prestižu, a naročito između dvojice Hercegovaca: Lazara Sočice i Bogdana Zimonjića. Pored toga, kao mogućnost u tom izboru, dolazio je u obzir i Peko Pavlović, jedan od crnogorskih ustanika, koji je, inače, provodio najviše vremena u Hercegovini, pa se, zbog toga, smatrao, gotovo "poluhercegovcem", te bi, u slučaju njegovog dolaska na to mjesto, bilo manje komplikacija i sa stranim državama.
Crnogorski Gospodar bio je oprijedeljen za Lazara Sočicu, ali se sa time nije slagao, ne samo Bogdan Zimonjić, nego ni Petar Vukotić, koji je, na određen način, taj posao obavljao i tokom čitave 1875. godine.
Po svoj prilici, niko drugi, osim knjaza Nikole, taj problem nije mogao riješiti. Zbog toga je on pokušao da to i uradi. Negdje polovinom januara 1876. godine, knjaz piše Petru Vukotiću:
- Petre, ruski konzul, Jonin, je došao juče ovđe. On me kumi i moli, u interesu našem za izvan, zašto je Hercegovac, da stavimo Lazara Sočicu za najstarijeg, kao jedno ostožje, da bi to dobar utisak učinilo za izvan. Ja sam govorio s Novicom Spasojevićem. On kaže da bi mu, po mojoj zapovijesti, svaki dan konja timario. No, bojim se da ne bi pop Bogdan na to pristao i drugi glavari hercegovački. Petre, gledaj na svaki način, da skloniš popa Bogdana. Za ovo obećaj mu sve što znaš. Reci mu da zvijezdu našeg ordena neću nikom dat no njemu samome u cijeloj Hercegovini, tek neka pristane.

"TAJNI" KOMANDANT

Međutim ova se smetnja nije javljala od Zimonjića, nego od samog Petra Vukotića, a što je crnogorski Gospodar dobro znao, pa je, zbog toga, u tu priču umiješao i samog ruskog predstavnika. Jer, Petar je htio da i dalje zadrži taj položaj, kojega je imao i do tada. Pa, u tome je, na kraju i uspio, podstičući Zimonjića na nešto sasvim suprotno, od onoga nešto ga je upućivao knjaz Nikola. Uspje, pa ostade i dalje komandant hercegovačke vojske. Za strane države, tajni naredbodavac, a ovamo, u Hercegovini i Crnoj Gori, stvarni.
Ovom prilikom formirana je i neka vrsta "đeneralštaba" hercegovačkih ustanika. U njemu su se našli glavni hercegovački prvaci: Lazar Sočica, Bogdan Zimonjić, Milovan Bošković, Tripko Vukalović, Ćetko Pejović, Petar Radović, Drago Obrenov i druge vojene starješine.
Kako je Petar Vukotić bio komandant hercegovačke vojske "u tajnosti", to ustanici odrediše i posrednika između njega i članova "đeneralštaba". To je bio pop Risto Kovačević. Petar je, po prilici, bio istinski vojni naredbodavac u Hercegovini. Bez njegovog odobrenja, a koje je išlo preko Rista Kovačevića, ni jedan glavar iz "đeneralštaba", nije mogao, ni smio, ni jednu vojnu aktivnost preduzeti.
Tada je hercegovačka vojska, po uzoru na crnogorsku vojsku, posebo organizovana. U okviru nje formirani su bataljoni, čete i vodovi i na njihovom se čelu našli komandiri i podkomandiri bataljona, četni oficiri i vodnici. Odista, sada dolazi i do veće discipline u novoformiranim vojnim formacijama. Ujedno, sada se sređuju i vojni spiskovi, uvodi se detaljna vojna evidencija o svakom vojniku, podnose raporti starješinama i obavljaju druge radnje od interesa za vojsku i njene jedinice.
Svakako, vojvoda Lazar Sočica je i dalje ostao na čelu pivske vojske, a ujedno je važio i za prvog čovjeka Pivskog plemena. Početkom 1876. godine u Pivi su se formirala dva bataljona vojske: Župopivski, sa komandirom Vikom Radojičićem (1845-1906) i Planinopivski, sa komandirom Mirom Gagovićem ( 18822-1923).






NARODNI POSLANIK


Lazar 1900. godine bijaše narodni poslanik. Baš kad se, ono, u Crnoj Gori, osnova i Narodna stranka. Prva politička partija na crnogorskim prostorima. I Lazar joj ubrzo priđe. A sa njim i Nikola Bajagić. A i on narodni poslanik. Pa, potom, evo i Kluba poslanika Narodne stranke. Te ih nazvaše Klubaši.
A onda, mnogo i ne prođe, kad evo i druge političke partije u Crnoj Gori, Prave narodne stranke. Njene poslanike nazvaše Pravaši.
Dvije partije, a njihovi ciljevi različiti. Prva, sa težnjama ujediniteljstva Crne Gore sa Srbijom, a druga, sa politikom kralja Nikole.
Pored Lazara Sočice i Nikole Bajagića, Narodna stranka je u Pivi obuhvatala i dobar broj učitelja, kao i neke sveštenike, dok su u Pravoj narodnoj stranici bili: Joko Adžić, brigadir Durmitorske brigade, kraljevski oficiri, Đorđije Bajović i Maksim Topačpvić i još nekolicina pivskih glavara.
Baš nekako tih dana, sretoše se na Cetinju, u odžakliji, kralj Nikola i vojvoda Sočica i razgovor oštar vodiše. Mudrovaše ko je kome više valjao. Odista, Gospodar prvi zapođede:
- To se od tebe, Vlaše, nijesam nadao - reče Lazaru - jer sam ti mnogo učinio i mnogo te zadužio, pa tek sad vidim da sam se u računu pobrkao.
Lazar mu dužan nije ostao:
- To se id tebe, Vlaše, nijesam nadao - reče Lazaru - jer sam ti mnogo učinio i mnogo te zadužio, pa tek sad vidim, da sam se u računu pobrkao.
- Isusa mi, Gospodare, - reče mu - više sam ja tebe zadužio, nego ti mene. Ja sam tebi od hiljadu motika napravio hiljadu najboljih pušaka, a šta si ti meni ? Da nijesam valjao ne bi me ni držao za vojvodu. Znao si ti, odista, šta činiš.
Malo nešto kasnije između stranačkih prvaka u Pivi, dođe i do nesloge. Na Goransku se razminuše 20 maja 1907. godine. Vojvoda se sukobi sa pivskim oficirima, Bajovićem i Topalovićem i serdarom Jokom Jovićevićem. Sukobiše se u Goraždanskoj kafani. Odista, bijaše tu i dobra masa naroda, ali skoro, sami Goraždani. Tu se i vojska brzo obrete, te pokuša da red uspostavi, ali joj to za rukom ne pođe.
Tom prilikom, Lazar je iz svoje kuće iznio rakiju, pa je bilo dosta i napitih i pripitih, te red nije bilo lako ni uspostaviti.
Tu je, u stranačkim razmimoilaženjima, bilo dosta i teških riječi, a posebno na račun crnogorskog Gospodara i njegove uprave. Izgleda, najviše od strane Lazara Sočice. Pa, tek poslije dan-dva dođe i do smirenja. Odista, samo prividno, pa Kostu Lješevića zatvoriše, bio je izazivač nereda. A onda se i Vojvoda povuče u svoju kulu. Potom, drugog dana, i vojska se raziđe.
Ali, na tome se nije sve i završilo. Naprotiv, i protiv Lazara je pokrenut krivični postupak, pred Okružnim sudom u Nikšiću. I osudiše ga na godinu dana zatvora. Dakako, vojvoda se na tu odluku žalio Velikom sudu u Podgorici, pa mu kaznu smanjiše na deset mjeseci.
Lazareva kazana, po prilici, nije bila samo za nerede na Goransko. Tu je bilo i nečeg drugoga, a posebno određenih stranačkih igara. Pričalo se da je tih dana, negdje u maju 1907. godine, stiglo i neko pismo na Goransko, izgleda, od Todora Božovića. U njemu su se, političko- stranačke, akcije iz Beograda usmjeravale "na atar vojvode Lazara Sočice".
A onda i jedno pismo, koje je iz Beograda upućeno na Njeguše, izgleda ima veze sa Sočicama. Njega je poslao Nikola Vukotić, poručnik, na ruke svom bratu Jovanu Vukotiću, kapetanu crnogorske vojske. Pa, za nesreću, i ono je bilo opozicione sadržine, u odnosu na crnogorskog Gospodara. A ova dvojica oficira, bila su šuraci Muja Sošice, sina vojvode Lazara.
Odista, sve je to, u isto vrijeme, bilo povezano i sa Narodnom strankom i vojvodom Sočicom. I dođe se "do saznanja da je neko htio razdor u Crnoj Gori, i to, uplitanjem sa strane".
Pričalo se, u to vrijeme, i o nekom povjerljivom pismu iz Mostara, koje je bilo upućeno Zemaljskoj vladi, od Okružnog načelstva, o atentatu na Lazara Sočicu "pripremanom" na Cetinju. A on je, kao, trebao da se ostvari pri Lazarevom povratku, sa zasijedanja Skupštine. Ali, neko o tome Vojvodu na vrijeme "obavijesti", te on za Pivu ode drugim putem, a ne onijem gdje su ga "čekali". Propaganda sa strane, odista velika i nije je manjkalo.
Vojvoda Lazar je pušten iz zatvora, nešto ranije. Gospodar prepravi i tako naredi. Naime, tom prilikom Gospodar se zadesi u Rijeci Crnojevića, pa poruči da Lazara pušte iz Podgoričkog zatvora i da ga dovedu kod njega u Rijeku. A onda,kad Lazar tamo dođe i kad se sretoše, Gospodar naredi da ih ostave nasamo, pa povedoše malo oštriji i nervozniji razgovor. Vele, Gospodar je prvi počeo, pa povišenim glasom Vojvodi upućivao ukore za njegovo ponašanje i izdaju . No ni Lazar nije ćutao. Ubrzo, pričaju, i on se začuo. A i njegovo lupanje šake o sto:
- Lažu oni Gospodare ! Lagali su te, oni, Gospodare ! Samo da mene oklevetaju i da mi podvale - probijalo je na vrata i prozore. I da me sa tobom posvađaju.
I dugo su, taj dan, ostali nasamo, i razgovarali.
Poslije toga, Lazar nije dugo ni poživio. Umro je 1910. godine, 12. januara. Sahranjen je kod svoje zadužbine Crkve u Plužinama.

Radovan Bošnjak

http://www.pobjeda.cg.yu/naslovna.phtml?akcija=vijest&id=84757